Hrvatski Sila Prebivanje Povijes

Osnovanu kao 10. brigada ZNG "R" (Zbor narodne garde - rezervni sastav) 10. svibnja 1991. Stožer, pomoćne postrojbe, te 1. i 2. bojnu činili su pripadnici mobilizirani s područja Vinkovaca, 3. bojnu s područja Županje i 4. bojnu s područja Vukovara. Ipak, događaji u Vukovaru spriječili su osnivanje 4. bojne, te je stoga osnovana neovisna postrojba u Vinkovcima. Jezgru brigade činio je sastav Bosutske brigade Teritorijalne obrane (TO) s područja Vinkovaca i Sekretarijata narodne obrane (NO), te vinkovačke Policijske uprave (PU) – formiranje je završeno 30. svibnja 1991. u mjestu Cerić, svečanim postrojavanjem brigadnog stožera i pomoćnih postrojba, pod zapovjedništvom Ivana Petrinovića (bivšeg zapovjednika Bosutske brigade i budućeg zapovjednika 3. gardijske brigade). Od planiranih 1903 pripadnika brigadu je činilo 1800. Većinu zapovjedničkog kadra činili su su zapovjednici Bosutske brigade TO, a brigada je imala naoružanja tek za 40% pješaštva. Samo je neovisna postrojba bila u potpunosti naoružana i bila je osmišljena kao jurišna snaga brigade. U početku je brigada posjedovala oko 800 pušaka, a 1. srpnja stiglo je još 1000 pušaka , puškostrojnica, ručnih raketnih bacača, te dvije protuzrakoplovne Strele 2M (SA-7).

Domovinski rat predstavlja borbu hrvatskog naroda u obrani države Hrvatske od agresije koju su 1990 godine započele snage: Jugoslavian ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodna armija (JNA) (koja je s vremenom postala armija Srba), te Srbije i Crne Gore. Domovinski je rat započeo u kolovozu 1990 godine, kad su lokalni Jugoslavian pubunjenici, podržani od strane JNA, napali predstavnike vlasti hrvatske države i proglasili samozvanu Jugoslavian autonomnu pokrajinu u Hrvatskoj, s jednim ciljem da se otcijepe od Hrvatske. Rat je nastavljen u travnju s postupnim pojačavanjem angažmana JNA, a intenzivirao se u lipnju 1991 kroz neposrednu okupaciju dijelova Hrvatske koje je Jugoslavia željela anektirati. Hrvatska je uspjela zadržati agresiju vojnim i diplomatskim sredstvima, te osloboditi dijelove okupiranih područja. Nakon dolaska snaga Ujedinjenih naroda u proljeće 1992, Hrvatska je pristupila pregovorima u cilju vraćanja okupiranih područja mirovnim putem.

Rat za Vojarne

Pobuna srpskih ekstremista u Kninu u ljeto 1990 godine upućivala je na neumitan početak rata u Hrvatskoj. Kako je hrvatska Teritorjalna obrana (TO) razoružana nekoliko mjeseci ranije, osnova preživljavanja hrvatske države bila je obrane zemlje bilo kojim sredstvima. Zacrtana su dva glavna cilja: zarobiti oružje iz brojnih vojarni i skladišta JNA u Hrvatskoj i zaustaviti širenje sukoba političkim sredstvima.

Idućih mjeseci političkim putem zaustavljano je širenje rata u cilju kupovanja vremena za blokiranje i osvajanje vojarni u slučaju da pregovori ne uspiju. Kako je tok događaja upućivao na rat, bilo je potrebno odabrati pravi trenutak za osvajanje vojarni JNA.

Početkom lipnja 1991 za vrijeme napada JNA na Sloveniju, sami građani su poduzimali male, često spontane napade na vojarne JNA i oklopna vozila. Međutim, krajem kolovoza, velike snage Jugoslav vojske otvorene su krenule u rat protiv Hrvatske napadom na Vukovar, upućujući na to da je krajnje vrijeme da se Hrvatska naoruža. Početkom rujna pojačana je blokada vojarni u cijeloj Hrvatskoj, Najveći dio bitke za vojarne dogodio se u rujnu, kad su hrvatski vojnici zauzeli velik broj vojarni i skladišta što je omogućilo daljnju obranu Hrvatske.

Bitka za vojarne završila je 7. listopada kad je hrvatska vojska zauzela vojerne u Samoboru i skladišta TO u Velikoj Buni i Velikoj Gorici. Nakon odlaska vojnika, oružja i opreme JNA iz slobodnih dijelova Hrvatske, hrvatski su vojnici zauzeli voje objekte.

Oružje streljivo i skladišta zauzeta u bitci za vojarne odigrali su ključnu ulogu u obrani Hrvatske. Ovo se ogleda u činjenici da je oružje i streljivo zarobljeno u bitci za vojarne sedmerostruko nadmašivalo snagu oružja koje je Hrvatska do tad posjedovala. Daljnja nabavka oružja išla je organiziranim putevim preko hrvatsko-mađarske granice.

Istočno slavonska bojišnica

Istočnu Slavoniju čine područja oko gradova Vukovara, Vinkovaca, Osijeka i Belog Manastira. Strateški značaj ovog područja u Domovinskom ratu proizašao je iz činjenice da ovo područje neposredno graniči sa Srbijom. Stoga je za Srbiju bilo nužno pokoriti ovo područje, kako bi se omogućilo stvaranje Velike Srbije. Srpska agresija započela je 2. svibnja 1991 u Borovu Selu. Eksplozije vatreni okršaji i teror koji su Jugoslav i snage JNA činile u gradovima i selima istočne. Slavonije intenzivirali su se u svibnju i lipnju Sela kao Tenja kod Osijeka i Mirkovci kod Vinkovaca postala su Jugoslavenski uporišta.

Agresor je povremeno napadao Osijek i Vinkovce koristeći topništvo i borbene zrskoplove. Nakon pada Vukovara, srpsko topništvo i zrakoplovsto pojačalo je svoje napade na Vinkovce i Osijek, ali iskustvo s herojskom obranom Vukovara naučilo ih je da više ne pokušavaju zauzeti gradove. Krajem studenog hrvatska vojska usjpešno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca dio područja između Osijeka i Kopačeva oslobođen je. Tijekom sljedećih pet mjeseci, srpske su snage utvrdile svoje pozicije (rovovi bunkeri, manje fortifikacije, minska polja i sl.) i protierali nesrpsko stanovništo, te naselili okupirane gradove i sela.

Nakon što je pad Vukovara, Nijemaca, Apaševa, Lipovice i Donjeg Novog Sela upućivao na novu ofenzivu JNA, zapovjedništvo je preuzeo brigadir Josip Zvirotić (budući zapovjednik 3. gardijske brigade). Tijekom sljedećeg mjeseca brigada je bila na vrhuncu snage, uz ukupno 6 pješadijskih bojni, topničku bojnu, oklopnu bojnu, neovisnu postrojbu, inženjerijsku satniju i stožerne postrojbe snage voda, ali je još uvijek manjkalo osoblja u stožeru.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja proboja kroz linije obrane brigade – rezultat dobro utvrđenih linija i sustava kontrole vatre, JNA se ograničila na granatiranje Vinkovaca i okolnih sela. Usprkos primirju sklopljenom u Sarajevu, okršaji su nastavljeni kroz siječanj i veljaču 1992.

109. brigada je dijelom demobilizirana u ožujku 1992 godine, no aktivna obrana nastavljena je kroz idućih pet godina sve do potpune reintegracije istočne Slavonije.